Ako ste ikada bili u Visokom, zasigurno ste prošli kroz desetine uskih gradskih ulica i sokaka koji su simbol stare čaršije i podsjećaju na neka druga, mnogi bi rekli i ljepša vremena.
Stanovnici Visokog godinama su čekali rekonstrukciju magistralne ceste na relaciji Kraljevac – Sebilj, dionice koja je godinama bila u takvom stanju da je bez problema poslužila kao filmski set za film o ratu u BiH. Pametnom dosta.
A “šlag na tortu” višemjesečnog saobraćajnog haosa i višednevnog saobraćajnog kolapsa koji su stanovnici stoički podnijeli — počeo je nekidan kada su stanovnici nekoliko gradskih ulica (ul. Rašidovića, Iznad duvara, ul. Muftije Numanagića, ul. Zečevića u “gornjem dijelu grada”) “počašćeni” plavim kovertama zbog nepropisnog parkiranja vozila i to manje-više ispred vlastitih kuća (pogotovo u ulicama gdje nema ni parkinga ni garaža).
Očigledno su u PU Visoko i GU Visoko zajedničkim snagama pronašli “prioritet” i “rješenje” saobraćajnog kolapsa i haosa — selektivnim kažnjavanjem stanovnika u samom jezgru grada.
Umjesto da fokus stave na stvarne probleme tih dana od nesavjesnih vožnji u pogrešnom smjeru u jednosmjernim ulicama, nepropisnim zaustavljanjima na glavnim ulicama i primarno regulišu saobraćajni kolaps planski usmjeravajući saobraćaj, odnosno radeći ono za šta su plaćeni — policijske patrole su po nalogu nadležnih, bez ikakvog prethodnog upozorenja ili pokušaja komunikacije sa stanovnicima preopterećenih ulica, krenule na krajnje drzak način u selektivno fotografisanje vozila i kažnjavanje vlasnika.
Stanovnici s pravom postavljaju pitanje:
“Da li je cilj PU Visoko pomoći normalnom funkcionisanju grada, unaprijediti saradnju sa stanovnicima kao što su to danas prezentirali ponosno paradirajući kroz Visoko ili represivno demonstrirati strogoću tamo gdje je najlakše?“
Donosimo vam i mišljenja kažnjenih vlasnika vozila:
A.S. poručuje: “Kada već ne mogu riješiti rupe na cesti i saobraćajni kolaps, mogu barem popuniti budžetske rupe.”
H.K. kaže: “Izgleda da je jedina stvar koja funkcioniše bez zastoja punjenje budžeta preko leđa građana. Umjesto regulacije saobraćaja njima je prioritet regulacija budžeta.”
I.H. kaže s negodovanjem: “Cijeli život živim u ul. Numanagića, nikad — ama baš nikad nisam dobio bilo kakvu kaznu za parking u našoj ulici, kao i u ostatku komšiluka jer se svi snalazimo za parking. Ali eto upravo sada, kada nam danima zbog gužvi i radova treba i po 15-20 minuta da pređemo 100 metara, policajci našli vrijeme i način da treniraju strogoću i pišu nama, stanovnicima koji najviše trpe rad i nerad raznoraznih firmi, konzorcija i službi, ove id*otske kazne koje vrijeđaju zdrav um i razum.”
U gradu u kojem su stanovnici mjesecima strpljivo podnosili saobraćajni haos, višednevni saobraćajni kolaps, rupe, gužve i lošu organizaciju, najmanje što očekuju jeste da institucije pokažu razum. A upravo je povjerenje između građana i institucija ono što je Visokom danas najpotrebnije. Red mora postojati. Ali red bez razuma, osjećaja za realne probleme građana i minimuma ljudskog pristupa vrlo lako postaje — čist apsurd. Jer kada represija postane važnija od rješenja stanovnici prestaju osjećati da sistem radi za njih i gube poverenje u institucije i sistem kao što je očigledan primjer u ovom slučaju.
